Zašto razmišljam još uvijek o njemu ?
O nečemu, što smo imali, prije godinu dana ?
Zašto kada mi netko spomene, one sretne dane, zašto se sjetim njega,
njegovih plavih očiju ( koje sam od tada počela mrziti, od ljubomore, koliko su zaista lijepe )
njegovog osmjeha, njegovog tijela, i njegovih usana ?
Zašto je s njim sve moralo biti tako jednostavno, a opet tako komplicirano ?

O njemu neprestano razmišljam, jer je on bio moja prva prava ljubav.
On je bio taj koji mi je pokazao kako to zapravo treba izgledati, ta ljubav.
Pokazao mi je, da ljubav mora i može : peći, boljeti, napraviti ranu - koja nikada neće zacijeliti aLi da
je ljubav nešto što se vječno pamti - nešto naljepše u životu.
Oh, nikada neću zaboraviti, kada me zaglio, i rekao da ću mu faliti, da me voli.
Ne, mislim da ću to pamtiti, zauvijek.
S njim je sve bilo jednostavno, jer smo tako voljeli, a tako komplicirano jer je to ljubav.

Kako da te zaboravim ?

Zar mi još uvijek nešto značiš ?
Nemoguće. Definitivno ne.

Jesi svjestan da se još uvijek naježim, kada izgovorim tvoje ime i kada se sjetim tvog toplog dodira ?
Ne, normalno da nisi svjestan.



Nisi me zaboravio, znam to. Čujemo se, i zaista,znaš... ti si prvi dečko kojemu sam rekla, istinski,
da mi fali. Nije ti to prije značilo, jel ?

Sjećaš se kada si me pitao dali želim ponovno biti tvoja mala ?
Ja se sjećam,bilo je to nedavno. Treći mjesec, ako se ne varam.
Zašto sam te odbila, pitaš se ?

Jer znam da si jebeno zgodan, da me užasno živiraju tvoje jebene poruke svakoj curi : pusa, volimte, ...
Jer imaš ono nešto, ono nešto što ubija. Ono nešto, za čim sam ja plakala punih 5 mjeseci.
Znaš kako li je to zaspati u suzama ? Buditi se crvenih očiju ?
Ne, neznaš. Želim da znaš.



&hearts

Nagla promjena, odjednom sve se srušilo. Sve što smo gradili,
iznenadno se srušilo, otišlo u zaborav. Ne potpuni zaborav,
jer, još uvijek se sjećam našeg prvog izlaska, kada smo
podsvjesno znali, da će nešto biti od nas dvoje.
Kada smo se barem tome nadali.
Sada, kada smo stvorili nešto, što oboje volimo, barem tako mislim, toga
se upravo sada i odričemo.

Znala sam da će tako biti, jer ipak, ti, kao da ti se sviđaju ostale cura,
a mene uzimaš kao svoju glavnu igračku, k'o svoju glavnu glumicu.
Nikada nisam bila imala ulogu glavne glumice, jer smatram da
svaka glumica ima podjednaku važnu ulovu u nekom filmu.
Ne želim biti glumica, želim biti netko tko će te voljeti izvan
te glume.



Marilyn Monroe &hearts

On : Samo da ti kažem, stvarno znam dobro lagati, al'
stvarno jako dobro.
Ja : Zaista ? Nisam znala.
On : Nebrini, tebi nikada nisam lagao.

Kada sam to čula iz tvojih usta, i kada se samo sjetim scena
kada sam te ispitivala dal' ti se sviđaju one cure, ti si uporno
govori da ne, da ti se samo sviđam ja.
Koja ironija, zaboga.

Sve je s tobom trebalo biti na mjestu, s tobom sam se trebala osjećati
kao da sam svaki dan na jednom velikom oblaku, u tom
toplom zagrljaju, i s osjećajem prihvaćenosti, napokon.
Osjećala sam se tako, do neki dan, kada su moji osjećali
se naglo smanjili. Umjesto ljubavi osjećala sam bol,
umjesto boli, osjećam mržnju.
Ponekad, poželim da te nikada nisam upoznala, da ti nikada
nisam pružila ruku, ušla u tvoj zagrljaj, da moja odjeća
nikada nije poprimila tvoj poseban miris.

Ne, ja znam, nikada nisam uistinu bila tvoja mala,
niti ti nisi bio moj mali, jer da, to nije veza, samo smo izlazili,
samo smo bili se potajno jedan drugome sviđali, i da,
ti i dalje smatraš da ću ja jednog dana biti tvoja mala,
ali znaš i sam, da toga ovdje, barem u ovoj priči neće biti.



Sklanjam te oblake, jer suza dosta je. Srce odustaje,
ali još uvijek čujem tvoje korake.
Jer nisam ja, nisi ni ti kriv, krivi smo oboje.

Nisam te voljela, niti ti mene, ovako je bolje za oboje.
Zar ne ?